Pre neki dan, došla je žena kojoj sam napravila minđuše po porudzbini sa svojom prijateljicom. I dok sam merila udice da bih na licu mesta napravila željenu dužinu, prijateljica je pregledala moj nakit i raspitivala se za cene.
Nakon pola sata isprobavanja, konstatovala je da su cene previsoke i da može jeftinije da se kupi preko Ebay, iz Kine i sa Tajlanda, pa me je pitala zašto je to tako. Hmmmm....
Ovo nije prvi put da čujem ovakve komentare. Prvih nekoliko puta sam se ubijala objašnjavajući kako funkcioniše masovna proizvodnja, kolika je zarada osobe koja danas proizvede 50 jednakih medaljona, kako je sve ručno rađenjo, unikatno ili u malim serijama (koje su isto rađene ručno, komad po komad!), kako je jako bitno da građani podržavaju nezavisne umetnike i njihove male radionice, jer tako doprinose jačanju ekonomije svojih država (manje ljudi na socijalnoj pomoći - više ljudi koji plaćaju porez!) . Objašnjavala sam i vrednost autentične kreacije. Svašta sam objašnjavala nekad... sada više ne!
Sada sam odgovorila: "Zato što sam čovek sa dostojanstvom i samopoštovanjem, a ne rob!"
Razmislite o tome kada vas pitaju za cene i porede sa azijskim proizvođačima, čiji majstori sede po ceo dan kao mašine radeči jedno te isto po tuđim nacrtima :)









