Na prvom mestu je moja porodica, moj dragi suprug i moja dva sina, Nikola (14), koji od septembra kreće u gimnaziju, jako dobro i pametno dete i moja mala duša, moja srodna duša, Pavle, koji ima 5 godina.

Na drugom mestu su zajedničke aktivnosti. Divno je gledati kako dete savlađuje prepreku, divno je učiti jedno malo stvorenje kako da se bori protiv čudovišta, maštati zajedno, otići sa njima raketom na planetu, na kojoj rastu pečurke velike kao kuća i ljudi imaju krila. Deca su trag koji ostavimo u vremenu. Kad odemo, ostaju da se sećaju, pričaju svojoj deci priče koje su čuli kad su bili mali od nas, da prenose dalje nit našeg postojanja... divno je kad ti dete ispeče prvu palačinku i kaže "Izvoli, mama" :)

Na trećem mestu su moja braća, mama i tata i moji prijatelji. Ljudi koji su obeležili moj život. Ljudi koje sam upoznala i koji su u mene utkali nit sebe, koji su mi mnogo toga dali, bili pored mene kad mi je bilo potrebno, sa kojima sam se smejala i plakala. Ljudi koji su oplemenili moje postojanje. Mislim da sam velika srećnica što imam dobre prijatelje. Bez njih, bila bih samo prazna soba, čija vrata tupo odzvanjaju. Hvala im na svemu i neka im Bog podari sreću i zdravlje!
Na četvrtom mestu je moj rad. Kada čovek stvara nešto lepo, on ne može loše da se oseća. Ako nosi u sebi ljubomoru, mržnju, netrpeljivost, njegov je rad bezvredan. Duh kreativnosti i inspiracije ne može da se spusti na zlobnog čoveka, pa će se njegov rad svesti na puko zanatstvo. Više od proizvoda kreativnosti, mene pokreće proces. Od ideje, preko skice, izrade... pokreće me i istraživački duh, želja i nemir da isprobam sve.
Na petom mestu su knjige. Čitam svakodnevno, halapljivo, čitam sumanutim tempom. Omiljeni pisci su mi Gabriel García Márquez, Mario Vargas LLosa, Moacyr Scliar, i cela ekipa latinoameričkih pisaca. Sve što mogu da nadjem, čitam na španskom.
Na šestom mestu je pogled . Ja sam vizuelni tip i volim da posmatram. Ljude, kišu, olujne oblake, bubice, kap koja se lenjo proteže i klizi niz oluk... dugu, ljude na autobuskoj stanici, njihova lica, njihove pokrete... volim da posmatram ljude koje volim, mislim da se toga nikad ne bih zasitila. Ne biste verovali koliko možete da upoznate čoveka ako ga samo dovoljno dugo posmatrate!
Na sedmom mestu su moje uspomene... a šta je čovek bez uspomena? Uveče, uzmem piće i izađem napolje, u samoći, uz muziku, pokrenem točak sećanja. Setim se kad sam bila mala, kako sam trčala po livadi i zamisljala da sam princeza. Sećam se kad se Nikola rodio, njegovog smirenog pogleda i malenih ruku. Pavla kad je prvi put jeo kašicu i silno se isprljao, a istovremeno grozničavo coktao jer se dočepao još nečega što nije mleko. Sećam se prvog poljupca iz pesmu Barry White-a "You're the First, the Last, My Everything" sa mojim dragim. Lepe uspomene osvežavaju dušu i za tren oka obrišu suzu ispod oka. Stalno se sećam, u pokušaju da otrgnem momente nepregledne vrednosti od zaborava. Mislim da, kad bi se ljudi više sećali lepih trenutaka, manje bi ogorčeni bili.
Volim još mnogo toga: životinje, putovanja, šetnje po prirodi, i znam da sam navela mnogo toga neobičnog za ovakve igre... htela sam da vam dočaram moju suštinu, ono što me pokreće i bez čega ne bih mogla da živim.
Volela bih da mi ispričaju svoje priče:
-Kristina
-Mima
-Sonja
































